Paradiso resort

Tomislav Buntak jedan je od najeksponiranijih hrvatskih slikara srednje generacije i njegova je karijera iznimno svestrana i bogata različitim umjetničkim zadacima – od umjetničkih knjiga do murala / zidnih slika, u kojima nimalo ne posustaje još od početka devedestih godina prošlog stoljeća. Buntakova odluka da stvara izvan bilo kojeg umjetničkog trenda ili kritičarski forsiranih tendencija, posebice ako uzmemo u obzir da se kao mladi slikar javlja u periodu kada se kod nas od strane kustosa ushićeno proklamirala konačna smrt slikarstva – uz pomalo licemjerno odobravanje isključivo geometrijske apstrakcije - bila je iznimno hrabra. Njegov je slikarski rukopis opstao upravo zato jer je bio i ostao jedinstven u cijeloj plejadi hrvatskih slikara svih generacija.

Za izložbu u Gradskoj galeriji Zabok pripremio je izbor slika iz nekoliko ciklusa, u vremenskom rasponu od 1998. godine do danas, različitih formata, s obzirom da se po prvi puta predstavlja u Zaboku. Kritika je već više puta do sada isticala (B. Franceschi, Ž. Marciuš) kako Tomislav Buntak u svojem slikarstvu njeguje vrlo hermetični, pastoralni, i pomalo autističan svijet motiva i rukopisa, kojemu se teško mogu pronaći uzori ili sljedbenici u modernom i suvremenom hrvatskom slikarstvu. Buntakov je stilski senzibilitet više usmjeren prema umjetnosti manirizma i simbolizma i jasno je da prema svim parametrima analize elemenata forme slijedi tzv. anti-klasični stil slikarstva, koji se od manirizma 16. stoljeća postojano proteže do današnje epohe, u što primjerice spadaju izraženo izdužene proporcije ljudskog lika ili kombiniranje i ispreplitanje nekoliko kompozicijskih središta u slici. Branko Franceschi je zapazio kako kod Buntaka „izvan samog procesa slikanja ne postoji nikakva druga kalkulacija i ta činjenica vjerojatno generira izrazitu svježinu njegovih slika, njihovu izvornost i neponovljivost te naposljetku i nemogućnost da njihovu sirovu snagu smjestimo u neke stilske gabarite. „Teško je odrediti i kojim se formalnim problemom Buntak uopće bavi. On paralelno producira nekoliko inačica potpuno različitih likovnih postupaka, koje publici predstavlja potpuno odvojeno. Kad ne bi postojala donekle poveziva tipologija likova koji migriraju kroz njegovo cjelokupno stvaralaštvo, po pristupu metodi izvedbe moglo bi se pomisliti da je riječ o nekoliko različitih umjetnika“ (B. Franceschi). Taj će fenomen Buntakova slikarstva biti vidljiv i u ciklusima različitih radova predstavljenih u Zaboku, a opet, kada smo vidjeli jednu umjetnikovu sliku – znat ćemo zauvijek prepoznati njegov stil, odnosno, anti-stil!

Bez obzira što je njegovo slikarstvo figurativno, narativno, iznimno simbolički i motivski slojevito, s čestim referencama na biblijske motive, Buntak kao da želi obnoviti neku vrstu Arkadije u kojoj će čovjek i čovječanstvo biti zaštićeni od svih opterećujućih vanjskih utjecaja suvremene (digitalne i virtualne) civilizacije. Često su u prizorima pomiješani likovi različitih kulturoloških i civilizacijskih matrica, koji na slici supostoje u nekom meta-prostoru, sabijeni zajedno u mnoštvu preklopljenih malih prizora, uz postupak poliperspektivnosti.

Priroda i životinje važan su prateći okvir umjetnikovim slikarskim kompozicijama, i one supostoje uz ljude kao ravnopravna Stvoriteljeva bića, bez kojih nema opstanka niti ljudima. Ta humana i empatična nota važna je za razumijevanje Buntakova slikarstva. Pa ipak, njegovo se slikarstvo može tumačiti dvoznačno: motivi njegovog svijeta mogu biti izmaštani prostor i vrijeme mitske Arkadije, a jednako tako mogu upućivati na obnavljanje života i strukturiranih ljudskih zajednica nakon neke kataklizme na Zemlji. On će se pomalo ironično osvrtati i na dosege suvremene civilizacije koja je potrošačko društvo proglasila rajem na zemlji, krajnjim vrhuncem naše zapadne civilizacije. Taj totalni konzumerizam, uz bizarno vođenje globalnih politika, ljude je doveo do potpune apatije, otuđenosti i tuposti, uz odvajanje od Prirode. Tako je „Paradiso resort“ metaforički stavljen u okvire ponude neke turističke agencije koja sretnog čovjeka isprana mozga uvodi u potrošački raj gdje ne postoji nikakav pravi sadržaj života, a duhovna je komponenta našeg bića u potpunosti odstranjena. Stoga ljudi u nekim umjetnikovim prizorima djeluju tako isprazno, poput ljuštura, nefokusirana pogleda zagledana u nejasnu budućnost. A opet, u njima kao da istovremeno postoji čežnja i tinja sjećanje na praiskonski Raj, koji je za mnoge zagubljen… To je svakako jedna od simboličkih razina Buntakova slikarstva, gdje nema dociranja, niti militantnih gesti, već nam s nježnošću ukazuje što bismo jako brzo mogli izgubiti ako civilizacija nastavi ovim putem.

Iva Körbler

////

Biografija

Tomislav Buntak rođen je 24. travnja 1971. u Zagrebu. Diplomirao je na Nastavničkom odsjeku, smjer slikarstvo, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. u klasi prof. Miroslava Šuteja.

Tijekom 1991.- 1992. sudjeluje kao pripadnik HV- a u Domovinskom ratu. Od 1997. do 1998. radi kao profesor Likovne umjetnosti u 10. gimnaziji u Zagrebu.

Od 1998. do 2010. radi kao ravnatelj Centra za kulturu i informacije u Zagrebu.

Od 16. veljače 2010. do danas zaposlen je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radi u umjetničko nastavnom zvanju izv.prof.art.

Član je HDLU- a u Zagrebu od 1996. godine. Dopredsjednik HDLU-a od 2009. do 2018. Godine 2011. sudjelovao je u sklopu HDLU- a u osmišljavanju, pokretanju i organizaciji 1. Bijenala slikarstva u Zagrebu te oblikovao postav hrvatskog dijela izložbe.

Predsjednik HDLU-a u Zagrebu od 2018. godine. Član je mnogih prosudbenih žirija, komisija i vijeća.

Od svibnja 2016. obnaša funkciju prodekana za upravu i financije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Od listopada 2018. do danas obnaša funkciju dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Boravio je na brojnim seminarima, stipendijama i studijskim boravcima (New York, Tokio, Leipzig, Peking). Do sada je imao preko šezdeset samostalnih i sedamdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Autor je mnogih istaknutih murala u sakralnim i javnim prostorima u Hrvatskoj.

Sudionik je okruglih stolova i tribina gdje iznosi svoja mišljenja o slikarstvu danas, ali i o općenitoj situaciji u kulturi i društvu.

Nagrade i priznanja

1994. Rektorova nagrada Sveučilišta u Zagrebu

1996. Nagrada XXIV. Salona mladih

1997. Nagrada Zagrebačke banke, diplomski rad

2005. Nagrada hrvatske sekcije AICA (Međunarodne udruge likovnih kritičara) na 39. Zagrebačkom salonu

2008. Nagrada Kabineta grafike na 4. hrvatskom trijenalu crteža

2009. Nagrada "Vladimir Nazor" za najbolju samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu; Odlikovanje "Red hrvatskog pletera"

2012. Pasionska baština, druga nagrada

2017. SFERAKON, posebna nagrada za uređenje Subspace hostela (zajedno s Hrvojem Krlićem )

2017. Odlikovanje “Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića”