"MOJE PUTOVANJE"

Brojni su proto-moderni i moderni hrvatski slikari pejzaža, koji su u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća formirali današnju povijest hrvatskog pejzažizma, voljeli putovanja, lutanja nepoznatim krajolicima, odlaske na produžene izlete, s kojih su se vraćali s ispunjenim crtaćim blokovima (Skizzenbuch), bilješkama, ali i crno-bijelim fotografijama. To se nastavilo i kroz drugu polovicu 20. stoljeća – iako se više nije radilo o dominantnoj slikarskoj paradigmi s obzirom na trendove u umjetnosti – da bi se u velikom valu vratilo u prvi plan zadnjih desetak godina u najmlađoj generaciji naših slikara.

Lidija Šeler pripada na tom tragu među one umjetnice koje su u kontinuitetu ostale vjerne svojim umjetničkim načelima i senzibilitetu, što ju je postojano održalo na hrvatskoj slikarskoj sceni od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća do danas. Oduvijek joj je kao polazište za slikanje bila presudno važna priroda, mijene godišnjih doba, daleki pejzaži, ili atmosfera nekog novog mjesta, grada te iz naše lokalne vizure egzotičnog načina života, koje je poput impresija pamtila i prenosila u svoje slike. Nakon nekoliko ciklusa posvećenih Japanu, otkrila je Sjevernu Afriku, odnosno Maroko. Njezino prvo povezivanje s Afrikom dogodilo se gledanjem filma Bernarda Bertoluccija "Čaj u Sahari" koji je snimljen prema romanu Paula Bowlesa "Zaklon od neba", a prvo putovanje u Afriku i Maroko dogodilo se pred par godina, i te su lokalne boje, teksture i oblici toliko na nju utjecali da je cijeli novi ciklus tada morao biti posljedica umjetničina potpuna uranjanja u doživljaj marokanske atmosfere.

U hrvatskom slikarstvu druge polovice 20. i početka 21. stoljeća postoji snažna i prepoznatljiva linija tradicije gestualne i lirske apstrakcije – kao i različitih inačica apstraktnog i postapstraktnog ekspresionizma – u koju se slike Lidije Šeler jednim dijelom u potpunosti uklapaju. Lidija se na našoj slikarskoj sceni sustavno javlja početkom devedesetih godina 20. stoljeća među mladom generacijom slikara, uspostavivši od početka drugačiji slikarski izričaj i senzibilitet; nakon što je Nova slika već počela jenjavati, dok postmoderni načini reciklaže i citatnosti umjetnicu nisu zanimali. Ona je intuitivno prepoznavala sadašnje vrijeme, uz težnju za sintezom drugačijih emotivnih, duhovnih i kulturoloških iskustava. Jednako tako, Lidija Šeler nikada nije posezala za uzorima i ostavštinom svojih velikih prethodnika i profesora sa zagrebačke Likovne akademije, poput Ive Šebalja, Nives Kavurić Kurtović i Miroslava Šuteja, iako ju je s njima spajao sličan rafinirani senzibilitet za crtež, grafizam, slojeve teksture i dinamički pokrenutu površinu slike, sliko-kolaža ili sliko-crteža.

Lidijino slikarstvo oduvijek osjećam kao duboko osobno transformirano nasljeđe apstraktnog ekspresionizma, enformela, siromašnog i gestualnog slikarstva jer svi ti elementi u pojedinim ciklusima ili djelima postoje, ali to opet neće biti kompletna analiza njezina slikarstva. Lidiju Šeler zanima procesualnost u slikanju i sâm čin slikanja kao takav, ali ju jednako tako zanima duhovna strana apstraktne slike, gdje je slikanje jedan oblik meditacije, što ju vezuje uz senzibilitet i umjetnički credo Marka Tobeyja, koji je također prihvatio koncept Fluxusa, zen-filozofije i ideje beskonačnosti slikane matrice, tzv. otvorenog djela, koje u našoj mentalnoj slici nema granica.

Naime, njezino slikarstvo nije mimetično i ono ne oponaša prirodu na narativan način, ali priroda kao takva, s rasponom prirodnih i meteoroloških fenomena, kao i godišnjih doba postoji u njezinim slikama na emotivnom i energetskom nivou, koji su promatraču približeni odabirom određenog kolorita. Uvijek u nekim fragmentima teksture slike osjećamo i prepoznajemo intimnu naraciju umjetnice, utisnutu u sliku u dovoljnoj mjeri da u promatraču probudi empatijsko-emotivnu reakciju ushićenja ili smirenja, kontemplacije. Jednom je sama slikarica primijetila kako ju zanima crtež na njegovom transcendentalnom nivou, dakle, možemo govoriti o prijenosu energije i vibracije mjesta, događaja ili iskustva u medij slike. Boravak na slikarskoj radionici u Japanu 2013. godine omogućio joj je idealni sinkronicitet između njezina umjetničkog zrenja i doživljaja kulture koja joj je intuitivno bila vrlo bliska. Iskustvo doživljaja prirode Japana, pogleda na planinu Fuji, njihova likovnog razmišljanja i apstrahiranja svijeta na tek nekoliko bitnih stvari iznimno je obogatilo Lidijino slikarstvo.

Čini mi se kako ona teži tzv. multidimenzionalnoj slici, koja u sebi nosi različita materijalna i metijerska iskustva, ali i iskustva transformirana iz prirode. Senzibilniji promatrač osjetit će i duh mjesta, genius loci, naših otoka, Japana, Sahare i Maroka, čestice vrućeg pijeska koje lete zrakom uz obilje egzotičnih mirisa bilja, hrane, životinja. Boje i geste u potpunosti su sa slika potisnule male fragmente pojavnog svijeta koji su se mogli pronaći u nekim njezinim ranijim djelima, iako će se negdje jasno vidjeti linija horizonta, planine ili jarkog podnevnog sunca.

Pa ipak, Lidija Šeler sublimira svo to obilje senzacija i atmosferu u ciklusima koji su krajnje vizualno pročišćeni, i koji možda ne bi bili moguć bez umjetničinog kaligrafskog iskustva iz Japana. Ta japanska ideja da se iz pretjeranog i neurednog obilja prirode ritualno, sa zahvalnošću uzme i uspostavi reducirana harmonija i ljepota u potpunosti korespondira s likovnim senzibilitetom Lidije Šeler u kontinuitetu, do danas. Bez obzira na mijene u ciklusima slika i slikokolaža, ona će se od tada u ovih desetak godina uvijek ponovno vraćati idealima ikebane, sakure (samurajskom amblemu savršenstva koji se prikazuje kroz krhki trešnjin cvijet) i samuraja, kao čovjeka koji utjelovljuje plemenite osobine pravednosti, odanosti i hrabrosti. I unutar slikaričina apstraktnog kôda, možemo često prepoznati crvene fragmente koji su apstrahirani motiv trešnjina cvijeta – simbola savršene potrage za nevidljivim, ako, naravno, slijedimo svoj unutarnji put.

Za japansku filozofiju nema razlike u mediju pomoću kojega prilazimo prirodi – je li to linijski istanjena masa cvjetne peteljke, grane ili poteza kistom i tušem na papiru. Lidija Šeler likovnim je postupcima – ali i razinom energetskog sklada - u ovom trenutku vrlo blizu autentičnom savršenstvu ikebane, iako se ono uči i usavršava cijeli ljudski vijek. To je njezino metaforičko, mistično i duhovno putovanje gdje se kroz proučavanje prirode približila i sebi samoj.

Takvo ulančavanje slikarskog procesa, iskustava i geste jedinstveno je na recentnoj hrvatskoj slikarskoj sceni.

Iva Körbler

----------

LIDIJA ŠELER rođena je 14.07.1965. u Sisku, a 1983. godine maturira u Centru za jezike u Zagrebu, gdje se upisuje na Akademiju likovnih umjetnosti i diplomira 1989. godine u klasi profesora Miroslava Šuteja. Izlaže od 1986. godine te boravi na studijskim putovanjima u Indiji (na Faculty of Fine Arts u Barodi), u Francuskoj (na Cité Internationale des Arts u Parizu), u Portugalu, Kini, Kubi, Izraelu, Indoneziji, Japanu i brojnim drugim zemljama.

Dobitnica je Premije za slikarstvo na Salonu mladih 1988. godine i nagrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Hrvatskom trijenalu 1999. godine.

Njezini radovi nalaze se u fundusu NMMU- a (Moderne galerije) u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Gradskog muzeja Varaždin, međunarodne zbirke Grada Wolfsberga u Austriji, Kineskog nacionalnog muzeja umjetnosti (National Art Museum of China), kao i Pekinškog međunarodnog umjetničkog bijenala na kojem je predstavljala Hrvatsku 2005. godine (Beijing International Art Bienalle, China).

Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim žiriranim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Godine 2009. o radu Lidije Šeler snimljen je kratki dokumentarni film u produkciji HTV-a u kojem su prikazani njezini radovi nastali u razdoblju od 1984. do 2009. godine.

Sretno živi i radi u Zagrebu.

----------

Ova je izložba organizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Krapinsko-zagorske županije.