"DOBRA STARA BUDUĆNOST III"

Zaista ne možemo reći kako živimo u dosadnim vremenima; štoviše, ponovno proživljavamo reprizu nekog novog tzv. hladnog rata, a još smo suočeni i s digitalnim mogućnostima kontrole i umjetnom inteligencijom koja se primarno usmjerava u negaciju humaniteta kroz transhumanističku agendu, a ne poboljšanje egzistencije. Idiličan svijet kakvog poznajemo neupitno je slomljen, dezintegriran i razbijen u tisuće komada. No, istovremeno se pojavljuje i sastavlja neka bolja paralelna dimenzija stvarnosti, kristalizira se iz krhotina ugođenih obrazaca prema kojima smo do sada bezbrižno živjeli. To se prije našeg vremena dogodilo nebrojeno puta i mnoge su drevne civilizacije bile na istom mjestu gdje smo mi sada, ali polako si to ipak priznajemo. Umjetnici su uz filozofe i psihijatre prvi u društvu koji zapažaju i analiziraju našu stvarnost; neki brutalno iskreno, a drugi na malo finije strukturiranim razinama metafora i simbola.
Gorana Težak kroz svoje slike u kontinuitetu analizira te (anti)fenomene društva i pojedinca, no radi to istovremeno s takvom lakoćom i ozbiljnošću, da joj se zaista ništa ne može prigovoriti: njezino slikarstvo nije pretenciozno, (pseudo)aktivistički obojeno, niti umjetnica želi raditi tzv. hladno intelektualno ili tzv. pametno slikarstvo. Ona promatraču ne nameće svjetonazor, niti ga guši ideologijom ili političkim kontekstom. Ništa u njezinim slikama nije patvoreno ili artificijelno, iako se radi o iznimno kompleksnom slikarskom senzibilitetu i svjetonazoru. Slikarica djeluje poput sonde u svojoj okolini i – kao brojni istančani umjetnici u korpusu modernog i suvremenog hrvatskog slikarstva – bilježi poput nekog intimnog dnevnika patologiju i patokraciju svakidašnjice na svim razinama. Gorana Težak jest socijalno osviještena, ima svoje formirane stavove i svjetonazor, no ne baca nam ih u oči kao zamjenu za neko osrednje slikarstvo.
Bliska tradiciji i svjetonazoru ekspresionističkih slikara 20. stoljeća – kao što je već kritika ranije zamijetila – ali jednako tako obojena ehom ideje Nove stvarnosti, ona je svoje slikarske impulse ranije prezentirala kroz gestu i kolorit nanosa tzv. drugog futurizma i orfizma Sonie i Roberta Delaunaya, tragajući za širokim mogućnostima kombiniranja i jukstaponiranja toplih i hladnih tonova bojâ. Taj njezin "koloristički ekspresionizam" (Robert Kavazović) s vremenom je prerastao u kompozicije koje su slobodne od bilo kakve stroge figurativno-apstraktne podjele, i u kojima je umjetnici kroz kompoziciju, pokret, planove i odabir tonske palete važna emotivna i značenjska povezanost motiva i teme. Zanatski superiorna, dosegla je razinu slikarskog procesa gdje se može slobodno igrati i istraživati svaku moguću prostorno-kompozicijsku devijaciju, perspektivno skraćenje ili tzv. ubrzanu perspektivu.
Pa iako će sama reći za svoje slike da su svojevrsni "omnibus misli", "post covid delirium", u kojima alegorijski prikazuje iščašenost današnjeg društva i svijeta, ona iz te truleži postkapitalističke civilizacije ipak vjeruje u mogućnost iskupljenja i uspostavljanja neke nove harmonije i ravnoteže. Živimo najluđe preklapanje analognog i digitalnog svijeta, uz teror transhumanizma, i osobno vjerujem da će se te razine stvarnosti još više zaoštriti. Hoće li priroda biti ta poluga ili katalizator koji će nas naučiti pameti, ali gdje ćemo također vratiti ravnotežu svojim životima? Čini se da jest tako.
Dovoljno inspirirana i hrabra da bi mogla biti istinski autentična, Gorana Težak sklona je odati "hommage junacima u borbi protiv licemjernog i svim bojama i maskama premazanog establišmenta", kako sama ističe. S većine njezinih slikâ trenutačno nas obavija elementarna magija prirode, a arhitektura je tek ljudska konstrukcija koju će na koncu progutati Priroda, kao u dokumentarno-futurističkoj seriji "Life After People".
U novim će slikama nastaviti razradu ranijih tema, o čemu govore naslovi djela: "Teleportacija u 3PM", "Črni poletarac", "Uskrs za nevjernike", "Peta dimenzija", "Krletka", "Moždani pr*ac" ili "Major Tomek". Te su nove slike ciklusa kojeg nastavlja razrađivati u gesti apstraktnije, gdje su nanosi i grupe vrpčastih, magličastih tvorbi po svojoj organičkoj genezi na tragu slikarskog senzibiliteta Biserke Baretić. Naime, pomalo deformirane i neraspoznatljive organičke strukture koje nas privlače morbidnom ljepotom često u slikama obje umjetnice ukazuju na mogućnost i ideju novog rasta, obnavljanja i pulsiranja života, ne samo na dezintegraciju i propadanje. Iz smrti/zemlje/humusa rađat će se novi život, a krhkoj ljudskoj egzistenciji uvijek će pomagati priroda sa svojim zakonima – ili i neka nebeska, eterična bića.
Gorana Težak u potpunosti je izgradila vlastiti izričaj i atmosferu, koji se opiru tendenciji slikanja "pametnih" slika, gdje promatrač osjeća slikarevu muku kako da u sliku ugradi neke elemente, "konstrukte uma" i motive koji nisu drugima pali na pamet – pa hajde da se zadivi kustose i kritičare jer je to slikarstvo tobože drugačije od svega viđenog.
Najnoviji segment umjetničkog ciklusa dodatno produbljuje temu fokusirajući se na dekonstrukciju klasičnog prizora. Iz trenutne perspektive, bliska je morfološki i nekim fenomenima tzv. Nove slike iz osamdesetih godina 20. stoljeća. Kroz alegoriju prikazuje naše "analogno" društvo u "digitalnom svijetu". Ovaj novi segment naglašava povezanost između tehnologije, bogatstva i duhovnosti, ističući složene odnose između "paralelnih stvarnosti" te njihov utjecaj na našu percepciju, perspektivu i smisao života. Slike predstavljaju kritiku i nadu istovremeno te pokušaj duboke refleksije trenutnog stanja društva. Poluapstraktne, ekspresionističke kompozicije, pomalo lišene slikarske logike, sastoje se od podijeljenih polja i perspektivnih planova koji se čine kao da se još trebaju "učitati" ili "aploudati". U tom procjepu leži naša mogućnost da kreiramo vlastitu stvarnost, bez upliva bilo koga ili čega sa strane. Prisutni elementi figuracije, kako sama slikarica kaže "sladunjavih boja i oblikâ služe kao mamac koji vabi promatrača sa namjerom da ga uvuče u magični svijet virtualne stvarnosti".
Sarkastična je, usput se rugajući svima koji nose maske glumatajući svoje lažne identitete i "selfove" kako bi prikrili vlastitu prazninu, a u naslovima slika bliska je dadaističkim rugalicama i ekspresionističkom crnilu. Na nekim su slikama bijedne kulise lažnih egzistencija, a na drugima – ipak i svemu usprkos - kristalni portali u druge, ljepše dimenzije koje nas okružuju. Tu će se po senzibilitetu, u traženju mogućnosti bijega i leta iz ove dimenzije, u novim radovima i triptihu približiti i kristalnim nebeskim sferama slikarice Marijane Muljević.
Gorana Težak iznimno lako hoda između naših paralelnih svjetova, stvarajući paralelne slikarske dimenzije koje čak nisu ni utopija, precizno ukazujući na mogućnost bijega iz matriksa nižih energija i tamnijih portala stvarnosti. Taj bestežinski let za nju je osobna metafora duhovne slobode bez koje je život nezamisliv i nemoguć.

Iva Körbler

--------------------------------------------------

Gorana Težak rođena je 1985. godine u Puli, gdje 2000. godine upisuje Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna.
2010. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Duje Jurića.
Sudjelovala je u nekoliko likovnih rezidencija i humanitarnih aukcija: Art residence, Medana (Slovenija), Art residence, Varese (Italija), Artist in residence, Warberg ob der Aist (Austrija), Dekonstrukcija slike, Leipzig (Njemačka).
Od 2012. godine članica je HDLU-a Istre (Pula), od 2017. članica HZSU- a, a od 2019. godine članica HDLU-a (Zagreb).
Izlagala je na 24 samostalne i 36 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Njezine slike nalaze se u brojnim umjetničkim kolekcijama.
Živi i radi u Zagrebu i Puli.